Metoda oksidacije na površini aluminijumskih profila

Nov 05, 2021

Ostavi poruku

Metoda oksidacije na površini aluminijumskih profila

 

1. Prirodna oksidacija.

Profili od aluminijumskih legura u prirodnom okruženju i kiseonik u vazduhu će reagovati, površina formira sloj zaštitnog sloja glinice, organizovana unutrašnja podloga i kiseonik nastavlja da reaguje. A ovaj sloj zaštite je proziran, zovemo ga oksidni film. Prirodna oksidacija filma je neujednačena, boja nije dobra, otpornost na koroziju nije jaka.

 

2. Hemijska oksidacija.

Profil aluminijske legure za odmašćivanje površine u otopinu oksidacije oksidansa i aktivnog sredstva za reakciju, uloga aktivnog agensa je da se oksidacijski film u proizvodnom procesu djelomično otopi, stvarajući pore, tako da se oksidacija nastavlja, oksidacijski film se može zgusnuti. Postoji mnogo vrsta oksidacionih rastvora, često sa hromatom kao oksidansom i karbonatom kao aktivnim agensom. Prednosti hemijske oksidacije su lake za kontrolu i lake za rukovanje. Nedostatak je što je cijena veća, uzrokovat će zagađenje okoliša, a kemijskom oksidacijom oksidni film je tanji, niski proizvodni kapacitet.

 

3. Anodizirana oksidacija.

Aluminijski profil stavite u kiselu otopinu elektrolita, kao anodu, kroz jednosmjernu struju visokog napona, tako da se anjoni kreću do anode, a u anodi za proizvodnju svježeg kisika i anodne legure aluminija za stvaranje oksidacijskog filma. Kiseline u elektrolitima mogu djelomično otopiti oksidacijski film, stvarajući pore, tako da se reakcija oksidacije može razviti u dubinu. Ova metoda čini površinu aluminijuma poroznom strukturom, može se tretirati raznim bojama i može se koristiti kao donji sloj obojen sprejom. Prednosti anodne oksidacije su debljina oksidacionog filma, otpornija na koroziju i može se prerađivati ​​u rasutom stanju. Nedostatak je i dalje zagađenje životne sredine. Stoga, oksidaciona preduzeća moraju postaviti rezervoare za tretman otpadnih voda, kako bi ispunila standarde emisija.